Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaPostoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog - Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Postoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog - Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Kršćanski način govora o Bogu itekako može biti izazovan i težak za shvaćanje. Trojica su, a zapravo je samo Jedan. Ali, nije li to atak na načelo protuslovlja koje odlučno i uporno čuva logiku stvari i zdrav razum tvrdnjom da jedna te ista stvar, na jednom mjestu, u istom trenutku, pod određenim okolnostima, ne može i biti i ne biti!? Ako je jedan, onda je valjda jedan; ako su trojica, trojica su! Konkretnije, u kršćanstvu se govori o jednoj božanskoj naravi i tri božanske osobe: o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Međutim, to opet nije identično trojici ljudi, koji su stvarno trojica premda dijele jednu zajedničku ljudsku narav. Ekumenski sabori iz trećeg, četvrtog i par narednih stoljeća su jasno naznačili da su tri božanske osobe međusobno neodjeljive, ali isto tako i međusobno nepomiješane. Jasno, ili tek sad ništa nije jasno?

Kao i u svakoj priči i ovdje se može ići jednostavno, a može i komplicirano. Zato ćemo prvo jednostavno. Možda se i najjednostavniji način tumačenja otajstvene stvarnosti Presvetoga Trojstva može pronaći se u Hegelovoj definiciji ljubavi. Hegel, inače sam po sebi brutalno kompliciran i kompleksan filozof jednostavno i nadahnuto reče da je ljubav međusobno razlikovanje onih koji se zapravo više i ne mogu razlikovati. To se izvrsno da primijeniti na Presveto Trojstvo, koje je –usput govoreći- spomenuti veliki filozof shvaćao kao jedinoga mogućega Boga. Dakle, svi mi imamo to iskustvo ljubavi unutar kojeg različiti prestaju da se razlikuju i na neki način postaju jedno, a to sve skupa po naravi stvari Bogu pripada u većoj i savršenijoj mjeri. Ono što je za nas simbolično jedinstvo, to se u Bogu ostvaruje kao realno ontološko jedinstvo. U svakom slučaju, ljubav je ona objedinjujuća stvarnost, baš kao što je mržnja sila koja razdvaja, nažalost, počesto nepomirljivo i trajno.

Više o temi: http://poptheo.ba/index.php/hr/popularna-teologija/28-korelacija-krize-obitelji-i-krize-vjere-te-pokusaj-njihovog-nadvladavanja

Naravno, kad govorimo o ljubavi neminovno se dotičemo i stanovite dramatičnosti, koje -sukladno Barthovoj i von Balthasarovoj teološkoj tradiciji- nije oslobođen ni sam Bog.

Više o temi: http://poptheo.ba/index.php/hr/znanstveni-clanci/teologija/58-dramatska-teologija-od-karla-bartha-do-raymunda-schwagera

Bog kao izvor osobnog i međusobnog jedinstva

U svojim „Ispovijestima“ Sv. Augustin piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila (…) da se (…) saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si utjeha moja. Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi …“.[1]

Život je itekako velika prilika za čovjeka, ali i definitivno stresno iskustvo. Raspet između različitih zahtjeva i interesa, čovjek se s vremenom prvo počne raspadati, da bi to naknadno počeo i opažati. Vraćajući se Bogu čovjek se vraća i samom sebi. U Božjem jedinstvu pronalazimo temelj i za svoje osobno jedinstvo, istinski lijek protiv općenite rascjepkanosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i prožima.

Jedinstvo je po sebi životvorni princip, jer žive stvari isključivo mogu funkcionirati na temelju jedinstva. O tomu smo već nekad pisali: dok naši organi rade za isti cilj, dotle smo i zdravi. Kad se neki od njih otmu i počnu voditi „svoju politiku“, tad smo bolesni. A na kraju isto vrijedi i za biološke i za društvene organizme: nejedinstvo se uvijek pokazuje kao loša i pogubna stvar.

No, neki bi svakako rado pobili prethodne retke, mašući pri tomu sintagmom vjerskih ratova, te ističući kako su religija i nacionalizam najveće ubojice na planeti Zemlji!

Apologetski nastrojeni vjernici bi odmah na to odgovorili kako među deset najvećih masovnih ubojica XX. st. nema niti jednog valjanog vjernika (…) sve sami nacisti i komunisti. No, s tim nećemo riješiti problem, jer premda je uistinu teško dostići nacističke i komunističke zločine, s tim nećemo opravdati one zločine koji su izvršeni i još uvijek se vrše u ime vjere. Na kraju krajeva, najbrutalniji rat svih vremena i jest bio vjerski, barem u svojim začecima … i da stvar bude gora za nas kršćane, to je baš bio unutarkršćanski rat. Naravno, govorimo o Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), koji je svojevremeno bio poharao skoro cijelu Europu te trajno izmijenio njezinu političku i vjersku sliku. Koliko je ovaj rat bio brutalan i strašan, govori činjenica da je u to vrijeme, što zbog ratnih sukoba, što zbog pratećih bolesti i gladi izumrla praktično polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke. Međutim, sve ovo opet ne utječe značajnije na našu početnu tezu, da je Bog izvor jedinstva. Naime, čak i ovakvim ratnim sukobima je vodilo jedno prethodno ostvarivanje jedinstva, ali na krivim osnovama. Na primjer, vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. (466.-511.). U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka. Bez zdravih pojedinaca ne može nikada biti ni zdravog društva. Isto tako, nacionalno jedinstvo neće donijeti ništa dobro ukoliko se pri tomu jednako gorljivo ne radi na ostvarivanju dobrih odnosa s drugim narodima, a osobito onim susjednim. U ovom smislu, politika, odnosno, ona specifično politizirana religija rado srlja u propast i dan danas: dok sve svoje nade polaže u nacionalno jedinstvo naroda, nedopustivo propušta poraditi na drugim važnim aspektima jedinstva. I ovdje smo zapravo na tragu jednog arhaičnog, takoreći plemenskog načina razmišljanja, unutar kojeg pojedinci nisu važni, baš kao ni totalitet stvarnosti; važno je samo pleme!

trinity01

             Slika 1.: Uobičajeni shematski prikaz relacija unutar Presv. Trojstva. Svaka je božanska osoba Bog, ali pri tomu niti jedna božanska osoba nije identična onoj drugoj.

 

 

Trojstveni ritam prirode

U prirodi i kulturi opetovano nailazimo na broj 3. Primjera je toliko da bih ih mogli satima nabrajati, počevši od sićušnog svijeta kvantne mehanike:

  • Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
  • Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
  • Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, -- i 0;
  • Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
  • Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
  • Po tri su kvarka u protonu i neutronu …
  • Nadalje, tri su prostorne dimenzije (visina, dužina, širina);
  • Tri su glavna agregatna stanja (kruto, tečno, plinovito) …3
  • dok prolaz vremena doživljavamo po trodijelnom principu: prošlost, sadašnjost i budućnost.
  • Zatim u statici, broj tri se pokazuje kao broj stabilnosti i ravnoteže. Osnovni dio svih rešetkastih nosača jest trokut, kao što je i tronožac najstabilnija i najjednostavnija uspravna struktura.
  • U filozofiji i logici pronalazimo trodijelni dijalektički način razmišljanja: teza – antiteza - sinteza.
  • Temeljni nosilac harmonije u glazbi zove se akord – suglasje tri različita tona unutar međusobne relacije: tonika, dominanta, subdominanta. A tu su i različiti trodijelni ritmovi (3/4, 6/8), zatim triola (…) onda, tu je i standardna trodijelna struktura kompozicije: uvod, strofa, refren itd.
  • U jednom danu uobičajeno jedemo tri obroka, a dnevno vrijeme uobičajeno dijelimo na vrijeme za rad/školu, slobodno vrijeme i vrijeme za odmor.

Ponovno naglašavamo, ovako bi se moglo u nedogled nabrajati …

Nikola Tesla je rekao da bi smo mogli riješiti sve tajne prirode kad bi smo mogli sagledati puni doseg i značenje brojeva 3, 6 i 9. Pri tome svakako valja napomenuti da su i 6, i 9 djeljivi s tri.

Ovakvim umovanjima je osobito bio sklon spomenuti filozof Hegel. Kako već rekosmo, on je gorljivo vjerovao u Presveto Trojstvo, ali je sve to poimao na neki sebi svojstven način.  Njegovo Trojstvo nije bilo u potpunosti kompatibilno sa onim biblijskim Trojstvom, koje se pokazuje kao slobodni i samostojeći osobni gospodar povijesti. Hegel je govorio radije o Trojstvu pod vidikom: Logika, Priroda i Duh. Logika bi donekle odgovarala biblijskom Ocu, i ona je životvorni, kreativni princip. Priroda odgovara Sinu, te predstavlja samo-konkretizaciju Logike (…) Kako bi se tu reklo: Otac postaje sebe svjestan u Sinu. I na kraju tu je „Duh“, koji po Hegelu predstavlja temelj svih relacija. On povezuje međusobno Logiku i Prirodu, ali po prirodi zatim i sve ostale stvari i živa bića.[2]

Hegelovo Trojstvo kao da ne dolazi „odozgor“. Ono se zrcali prvenstveno kao dubinska dimenzija stvarnosti, a sam hegelijanizam je doživio čudnu sudbinu da bude inspiracija i vjernicima i nevjernicima! Ovo će voditi i nekim čudnim misaonim obratima. Na primjer, Gandhi reče kako je dugo mislio da je Bog istina, a na kraju je shvatio da je istina Bog. Ili donekle slično njemu, Nietzsche se dugo borio sa onom kršćanskom maksimom „Bog ljubav“, te će je nakraju prereći u vrlo sličnu, a opet potpuno različitu premisu: „Ljubav je Bog“!

Međutim, sve ovo i ne odudara puno od biblijske poruke, osobito, ako se osvrnemo na ono što smo naznačili u prethodnom tekstu: Bog se ne objavljuje Mojsiju samo kao Bog otaca, i samim tim kao svojevrsni „apsolutni subjekt“; naprotiv, On se tu objavljuje i kao „apsolutni predikat“, kao onaj JEST koji je temelj svakog postojanja.

Možda i najveća prepreka prihvaćanju ovakvog načina teološkog razmišljanja leži u fenomenu postojanja zla i patnje u svijetu. U ovom konteksu ponovno spominjemo riječi mladog, genijalnog, ali i zlosretnog Georga Büchnera koji iz vlastite zle sudbine primijeti da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu! Jer odakle zlo i patnja ako sve ovisi o jednom dobrom i svemogućem Bogu? Ovo pitanje ujedno predstavlja i izvorište svih dualističkih religioznih tendencija koje su još od pretkršćanskih vremena nastojale dokazati da smo mi pod vlašću nekakvog drugorazrednog zlog Boga, dok se do onog pravog i izvornog Boga stiže isključivo duhovnim životom, uz nezaobilazni svjedočki prijezir svega što je materijalno. Ovo je itekako važno naglasiti osobito ako znamo da je patarenski dualizam bio živo prisutan u povijesti bosanskog kršćanstva, a neke njegove natruhe se i dan danas mogu osjetiti u praksi.

Dakle, ovdje pokušavamo ustvrditi da sve stvari na ovom svijetu stoje u nekakvom odnosu naspram Boga, i bez njega jednostavno ne bi mogle ni postojati (…) jer apsolutno ništa ne može postojati bez posredništva objektivnog bitka, a to jest u konačnici sam Bog. No, premda je ova veza sigurna i postojana, ona po sebi može biti bliža ili dalja. Na primjer, izrijek Crkvenog učiteljstva jasno kaže kako zlo nije neka zasebna ontološka stvarnost, nego tek nužni nedostatak dobra. Što će reći da neka bića i situacije nisu zle zato što ne bi imale nikakve ontičke veze s Bogom, nego prvenstveno zato što je naznačena veza slaba, a njihova dobrota samim tim manjkava. S druge strane, u manifestiranju života, dobrote, ljubavi, istine i mira konstatiramo puninu Božjeg prisustva. Ta Isus i reče da se svakodnevno treba moliti ono „dođi kraljevstvo tvoje i bodi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji“ (Lk 11,2-4; Mt 6,9-13). Kome ovo nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje, uvijek mu ostaje jedan sasvim jasan i konkretan naputak: Ako ti je stvarno stalo do dobra onda ćeš već naći načina da ga činiš, i nećeš se previše osvrtati na zlo oko sebe! S druge strane, koga je zlo paraliziralo i postalo razlog njegovog nečinjenja, to samo znači da je taj potpao pod vlast istoga, te da je hitno potreban obraćenja! Ali obraćenja na dobro i za dobro! A ne ono: „Veliki sam vjernik, i primjećujem da su svi oko mene zli, i stoga se pobožno nadam da će Bog na nas vrlo uskoro tresnut kakvu kataklizmu kozmičkih razmjera“! E ovo potonje bi bilo samo folklorno-vjerski dotjerano i ušminkano zlo!

Anonimnost uspješnog Boga

Ovdje donosimo jednu briljantnu pričicu iz Sun Cu-ovog „Umijeća ratovanja“, inače najstarijeg vojnog udžbenika na svijetu. Priča nas vodi u povijesnu Kinu i govori o uspješnom liječniku kojem je –eto- na kraju pripala izuzetna čast i dužnost da liječi samoga cara. S obzirom da je liječnik poticao iz poznate liječničke obitelji, car ga upita jednog dana koji je od njih braće najuspješniji u liječenju? Liječnik odgovori: „Moj najstariji brat sposoban je uočiti uzroke bolesti i otkloniti ih prije nego što se sama bolest uopće pojavila i zbog toga nije poznat van naše kuće. Moj srednji brat liječi bolest još dok je u samom nastanku i zbog toga nije poznat izvan našeg susjedstva. Što se mene tiče, ja puštam krv, prepisujem napitke i radim masažu, te se moje ime s vremena na vrijeme pročuje –čak evo- i na carskom dvoru.“ Naravno, Sun Cu sve ovo navodi u kontekstu ratovanja: Najuspješniji je onaj vojskovođa koji će uz pomoć političkih, diplomatskih, gospodarskih, pa i špijunskih aktivnosti spriječiti rasplamsavanje rata prije nego što je on uopće i započeo. Osrednji vojskovođa je onaj koji uspješno sprečava svoje protivnike u pokušaju sklapanja vojnih i političkih saveza. A najgori je onaj vojskovođa koji se doveo u situaciju da mora napadati neprijateljske gradove!

Pouka prethodne priče je jasna, najbolji, najsposobniji i najplemenitiji ljudski kadrovi obično su osuđeni na trajnu anonimnost (…) barem za životnog vremena. Jednostavno, rješavaju probleme prije nego i nastanu ili barem prije nego što se rasplamsaju, te onda nitko za njih ne zna, jer upravo su problemi ti koji najuspješnije privlače ljudsku pažnju. S druge strane, ono nesposobno, zločesto, ludo, blesavo i manijakalno obično hara ovim svijetom i uspijeva se svima nametnuti kao nekakva slavna veličina. Prvo dopuste da se problem rasplamsa i nanese ljudima golemu štetu, a pokatkad ga i sami kreiraju, i onda kad ga ponešto riješe, tada postaju neupitno slavni. A upravo ovi i ovakvi bacaju sjenu i na samu Božju dobrotu, a Ovaj je opet toliko uspješan i velikodušan u kreiranju i održavanju života da ga na kraju i ne može zapasti neka odveć velika slava i popularnost na svijetu koji se ipak najradije klanja mediokritetima.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 26. 2. 2017. godine

M. B.



[1] Walter KASPER, Bog Isusa Krista, UPT Đakovo, 1994., 354. Poziva se na Augustin, Conf. XI. 29. 39 (CCL, 27.214 s). Hrv: Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982. 277.

[2] Usp. Peter BENSON, Hegel and the Trinity (2003.), Philosophy now, https://philosophynow.org/issues/42/Hegel_and_the_Trinity (24.02.17.).

3. Usp. M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31.01.2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html (25.02.2017.).

 

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 26 gostiju i nema članova online

Idi na vrh