Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaIzvanjski znakovi superiornosti kršćanstva

Izvanjski znakovi superiornosti kršćanstva

Ako pitamo nekog gorljivog kršćanskog vjernika o tomu zašto je i kako kršćanstvo uspjelo te kako je dvanaest neukih ribara i seljaka uspjelo osvojiti cijeli zapadni svijet, vjerojatno ćemo dobiti jednostavan odgovor: pa snagom i naumom Božjim, koji je i odredio da se vjera u njegovog Sina proširi po cijelom svijetu. Međutim, cijela se stvar može sagledati i na potpuno drugačiji način...

Nedavno sam na National Geographic-u pogledao jedan zanimljiv dokumentarac koji se bavio striktno izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima i sljedbama svoga vremena i nevremena. Naravno, znanstvenici ne polaze pri tomu od vjerskih pretpostavki i govora o Svemogućem Bogu i Njegovom spasenjskom naumu. Oni se u svemu ovomu ponašaju kao da Boga nema. To svakako ne znači da su svi oni ujedno ateisti. Ima i u tom svijetu vjernika, no kad je posao u pitanju, moraju se držati konkretnih činjenica i stroge metodologije (metodički ateizam), a u takvom egzaktnom okruženju uistinu se teško pronalazi mjesto za osobnog Boga, jer Bog čak ni unutar okvira kršćanske vjere nije predstavljen kao činjenica, nego kao otajstvo – sveta tajna. U Njega il' vjeruješ il' ne vjeruješ, tako da dokazi tu i ne igraju baš veliku ulogu. Ovakvo kontraverzno ozračje prati donekle i samu kršćansku teologiju, jer i ona je u konačnici neka znanost. Doduše, ona a priori priznaje Božje postojanje, ali mu ne pristupa subjektivno, nego objektivno. Npr. u molitvi pred oltarom, ja kao vjernik mogu reći: „Slatki moj Isuse“! No, kad pišem kao teolog, ne smijem sebi dopustiti ovakve subjektivne izljeve nježnosti, jer bi me kolege teolozi tada sigurno proglasili neobjektivnim! Zato je i sama teologija po sebi izazovna i napeta stvar, čak i pomalo zločesta – rekao bih, jer se usuđuje potisnuti subjektivni pristup Bogu te mu prilaziti isključivo objektivno. A što je to subjektivno, a što objektivno? Pa subjektivni pristup je pristup subjektu – osobi, a osobi se pristupa s poštovanjem njezinog integriteta i slobode; pristupa se s lijepim manirima i osjećanjima.  Za razliku od ovoga, objektivni pristup je posve drugačiji, jer u načelu, objektivno se pristupa objektima – neživim stvarima. A s njima možemo što hoćemo i kako hoćemo. Ispitivat, istraživat, popravljat ili kvarit; prigrlit, odbacit ili zanemarit! Sa stvarima možeš kako hoćeš, pod uvjetom da su tvoje. Da, one nemaju osobne slobode i dostojanstva; s njima se trguje; čovjek ih kupuje i prodaje, ponekad iznajmljuje ili posuđuje. Pri tome se stvar ne pita za mišljenje i osobne afinitete, jer ih zapravo i nema. Tako se ponekad zabrinuto zapitam o tome, nije li Svevišnji zapravo postao talac teologije i teologa. Što zapravo želim reći, dalo bi se razjasnit jednim jednostavnim primjerom: grupa stručnjaka te promatra, zagledaju te, bockaju te, mjerkaju te različitim aparatima, raspravljaju o tebi, preispituju što su sve drugi do sad rekli o tebi i zatim pokušavaju o tebi donijeti neki epohalni zaključak, a da tebe samog pri tome ništa nisu upitali. Ni kako se zoveš, ni kako se osjećaš, ni to da li ti sam o sebi imaš potrebu nešto reći. Mislim da se nitko od nas ne bi želio naći u ovakvom košmaru nehumane znanosti! Dobro, mi svakako o sebi rado govorimo, i kad treba i kad ne treba, no, kako da pristupimo šutljivom i tajanstvenom Bogu. On ne govori tako često, a i kad govori, govori po ljudima koji opet znaju i slagat, a ako su i iskreni hoće barem pogriješiti. I tako dolazimo do čudne istine: Bog je svojom šutnjom sam od sebe načinio objekt ljudske znatiželje i istraživanja, premda je On apsolutni subjekt. E sad, to je ono gdje nama već polagano staje pamet dok se susrećemo sa ovakvim podudaranjem suprotnosti, koje se daju raspoznati i u Isusovoj osobi. On je i sluga i kralj, žrtveni jaganjac, ali i plamteći eshatološki lik posljednjih vremena. On nije samo Alfa i Omega u horizontalnoj razini kao prvi i posljednji, već i u vertikalnoj liniji hijerarhije: On je potpuno poniženi i potpuno uzvišeni, a sve je ovo valjda na tragu Božje cjelovitosti i sveobuhvatnosti. Čovjek tako može biti ili „gornji“ ili „donji“, a Bog može biti i jedno i drugo, pa čak i puno više od toga, a sve to skupa: istovremeno.

Misijska neselektivnost kršćanstva

No, da se mi ipak malo vratimo naznačenoj temi. Dakle, u prije spomenutom dokumentarcu znanstvenici su se pozabavili izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima svoga vremena. Pored samog kršćanstva u razmatranje su uzeli još četiri popularna religiozna pokreta toga vremena. To su pokret Šimuna Maga, pokret Apolona iz Tyane, Mitrin kult te Izidin kult. Sa Šimunom Magom se nisu previše bavili. Konstatirali su da je povijesno poprilično izvjesno da je Šimun Mag uistinu bio ponižen i poražen u susretu sa silovitim apostolom Petrom – kako to već svjedoče Djela apostolska. Apolon iz Tyane je bio već dosta intrigantniji lik od sirovog i priprostog Šimuna Maga. Neki ga zapravo nazivaju poganskom verzijom Isusa. Čak što više, neki izvori svjedoče da je bilo mnogo, kako fizičke, tako i psihološke sličnosti između Isusa i Apolona. Mlad, vrlo lijep, karizmatičan, činio je brojna čudesa, propovijedao u korist pravde i moralne kreposti. Pa zašto je onda tako brzo pao u zaborav pred naletom kršćanstva? U svezi s tim, ovi znanstvenici kažu da je u pitanju bio vjerojatno loš izbor učenika. Naime, Apolon je imao vrlo mal broj izravnih sljedbenika, koje je pomno birao –mahom- iz visokih društvenih slojeva. I tako: em ih je bilo malo, em su bili razmaženi i naviknuti na život na visokoj nozi; a takvi se baš i nisu bili spremni žrtvovati za više ideale. Za razliku od njega Isusovi ribari –naviknuti na hrvanje i s prirodom i ljudima-  pokazali su se punim misionarskim pogotkom. Osim toga, Isus je svoju radosnu vijest prvenstveno bio usmjerio na niže društvene slojeve, koji su u to vrijeme ujedno činili apsolutnu većinu unutar sveukupne društvene populacije. Sukladno tomu, kršćanstvo se širilo vrlo brzo i masivno.

Ženski faktor

Kako reče jedan od znanstvenika iz dokumentarca: „Da sam živio u ono vrijeme i da sam se trebao kladit na neki od ovih pokreta, uložio bih sve na Mitrin kult“! Ovo će reći da se radilo o vrlo zaraznom i zavodljivom pokretu koji je u Isusovo vrijeme osvajao sve veći broj sljedbenika diljem prostranog Rimskog carstva. O njihovom nauku se i ne zna puno, jer iza njih nije ostalo puno pisanih izvora. No, jedno se zna: u ovom kultu su mogli sudjelovati samo muškarci, dok su žene bile isključene, a izgledno je da im je upravo ova datost na kraju došla glave. Tomu nasuprot, kršćanstvo je od samog početka u sebe uključilo žene i to ne samo kao pasivne sljedbenice, već i kao aktivne učenice. A religijski potencijal žena je veći od muškarčevog. Pa ako i danas zavirite u bilo koju crkvu na svijetu uvijek će te nabrojati barem dva puta više žena nego muškaraca. One radije idu u crkvu, radije se mole i radije doprinose za crkvene potrebe. Možda muškarci dominiraju kroz crkveno vodstvo, no, žene su oduvijek činile većinu one moćne i široke kršćanske baze, bez koje bi i samo vodstvo ostalo kratkih rukava.

Promijeniti se a ostati svoj

Spomenut ćemo još Izidin kult. Radilo se o veselom kultu egipatskih korijena, a koji je u svom bogoštovlju častio božansku majku. Krasile su ga razigrane procesije, pune cvijeća i radosne pjesme. Privlačio je i muškarce i žene; i stare i mlade. No, ovaj kult će polako nestati pred kršćanskim marijanskim pobožnostima. A osobito je važno da je kršćanstvo osim marijanskih pobožnosti nudilo još puno toga drugoga. Dakle, Izidin kult je bio i suviše plitak i površan da bi se ozbiljno mogao u onom vremenu suprotstaviti kršćanstvu. No, s druge strane, neka istraživanja pokazuju da je ovaj kult  izravno i nemalo utjecao na sam izgled i sadržaj marijanskih pobožnosti unutar kršćanstva. Izvjesno je da je kršćanstvo posudilo ponešto od njegove ikonografije i koreografije. Da je kršćanstvo stvarno znalo ponešto posuditi od drugih svjedoči i tzv. Afroditino srce. Naime, ono srce s cvijećem i vatrom, koje obično krasi Blaženu Djevicu Mariju na našim pobožnim slikama i sličicama, zapravo je helenističkog podrijetla. Antički pogani su s njim obično ukrašavali svoju božicu Afroditu, a to se sve prakticiralo još davno prije kršćanstva. I tako opet kažu ovi naši stručnjaci: s jedne strane kršćanstvo je bilo dovoljno otvoreno da prihvati neke atraktivne elemente drugihm religija, no, s druge strane, činilo je to na taj način i s takvom mjerom da se nikad nije razvodnilo te izgubilo onaj svoj originalni i jedinstveni identitet, kao ni sadržaj.

Od izvanjskog do nutarnjeg znaka

Dakle, u konačnici imamo dva očita izvanjska razloga superiornosti kršćanstva. Prvi je misijska neselektivnost, a drugi je mogućnost prihvaćanja promjena koje u konačnici ipak ne zadiru u bit stvari. Prvi nam sugerira da se kršćanstvo masovno proširilo zato što je u –doslovno- svakom čovjeku vidjelo „pogodan materijal“. Nisu ga svi –kojima je naviješteno- prihvaćali, no ipak su ga mnogi od njih prihvatili. A da bi se ovo i u naše vrijeme postizalo, potrebno je nadvladati osobne predrasude. Tko kaže: „Ovaj mi je čovjek glup, a onaj lud, onaj drugi opet infantilan, a ovaj treći umišljen, četvrti fanatičan, peti prestar, a šesti premlad, sedmi ima lošu prošlost, osmi sadašnjost“ … takav čovjek zasigurno ne može biti dobar kršćanski misionar. Dobar misionar pristupa svakome hrabro i otvoreno i neće se razočarati ako po katkada i ne uspije, jer će neki drugi put zasigurno uspjeti. Ovdje zapravo prelazimo sa onog izvanjskog na ono unutarnje. Mogućnost prihvaćanja svakog čovjeka i jeste znak jedne uzvišene ljubavi i želje za općim jedinstvom. Ovo napominjem, jer naši prostori naprosto pucaju od predrasuda. Naš svećenik nerijetko kao da očekuje unaprijed da ima samo posla sa već dobro formiranim kršćanima. Oni drugi ga ne zanimaju. Prezire ih i ne želi ih u svojoj blizini. Zato se pitajmo: je su li Krist i apostoli imali oko sebe dobre i formirane kršćane? Nisu! Tek ih je trebalo pronaći i formirati! I bi tako!

S druge strane, što znači ovo mijenjati se a ostati ipak svoj? Tko se nije spreman mijenjati nikako, taj je obično fanatik i buntovnik, a to nije dobro. Tko je opet previše podložan i presporo se mijenja, taj je (nažalost) beskičmenjak – mali čovjek bez jasnog stava i identiteta. Mijenjati se a ostati ipak svoj predstavlja jednu idealnu mjeru ljudskosti. To znači: znati poštivati druge, ali i sebe samog; čuvati brižno ono što je dobro, ali znati prihvatiti i ono bolje!

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 34 gostiju i nema članova online

Idi na vrh