Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaMale mudrosti za velike stvari (II. dio)

Male mudrosti za velike stvari (II. dio)

Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

U prethodnom tekstu završili smo otprilike s tim, kako se poteškoće u međuljudskim odnosima većinom ne mogu razriješiti same od sebe. Neizostavno je potreban i osobni angažman. Izbor aktivnog stava, te napuštanje pasivnog, već podrazumijeva i stanovitu promjenu koja pri tomu pogađa i same nas. Da, put promjene svijeta uvijek počinje od promjene samog sebe (Jung). Pri tomu promjena ne podrazumijeva samo promjenu stava naspram problema, nego i preispitivanje vlastitih stavova. Nisam posve siguran kako to ide s drugim tradicijama, ali u kršćanstvu je nekako samo po sebi jasno da ozbiljnog življenja istoga nema bez svakodnevnog ispita savjesti. Zbog čega je to toliko važno? Premda posve različiti svjetovi, Isus bi se vjerojatno u jednom složio s Freudom, a to je kako ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugim ljudima. Freud u tom smislu govori o obrambenom mehanizmu projekcije, dok bi Isus to izrazio slijedećim riječima: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: `De da ti izvadim trun iz oka`, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“ (Mt 7,3-5)!

Mnogima može zvučati pomalo nevjerojatno, ali kod drugih ljudi nas uobičajeno najviše iritiraju one mane koji i sami imamo. Naravno, u konkretnom slučaju se ne mora raditi o identičnoj „izvedbi“ mane, ali u svakom slučaju, ona je negdje tu. Npr., ako nekoga strašno nervira kašnjenje drugih ljudi prilikom zajedničkog izlaska, to svakako ne mora značiti da i ta osoba sama kasni prilikom zajedničkog izlaska, jer da je tako, onda ne bi ni bila u prilici primijetiti da i onda druga strana kasni. No, kod te osobe se ipak negdje krije sklonost kašnjenju. Možda je sklona kasniti na posao, ili je sklona uopće današnji posao ostavljati za sutra, pa na kraju –u stilu najboljih kampanjaca- sve na vrat, na nos i u posljednji tren … Primjera je puno, i mogli bi se u nedogled nabrajati … Uglavnom, kvalitetne kritike nikad ne može biti bez kvalitetne samokritike. Samo onaj tko je spreman ozbiljno se razračunati s vlastitim manama, može biti uspješan i u nadvladavanju tuđih mana. U svakom drugom slučaju, s nevjerojatnom lakoćom ćemo se naći u nezavidnoj situaciji, zvanoj: „Tko o čemu, kurva o poštenju“! Ipak, u svemu ovomu postoji i jedan drugi validni pristup: Ukoliko već nisam spreman da se mijenjam, neću onda to zahtijevati ni od drugih ljudi. Tu se vraćamo „zlatnom pravilu“ od kojeg smo prošli put i krenuli. Vidimo, ovo pravilo se temelji na zakonima jednakosti i reciprociteta. Sve što obvezuje jednog čovjeka, obvezuje po sebi i onog drugog. Ukoliko za jednog važi neko pravilo, važit će i za onog drugog, i obratno: ukoliko se jedan odrekne nekog pravila, to pravilo više neće važiti niti za onog drugog čovjeka. Kako već rekosmo prošli put, Isus reče da je u ovome sadržan sav Zakon i Proroci, i zato se tu nalazimo na tragu istinske pravednosti. Pravila koja postaviš sebi, postavio si nehotično i drugima, i ona koja postaviš drugima, na kraju će važiti i za tebe samoga: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7,1-2). Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

Blagodati nenasilne komunikacije

Strah od „istjerivanja“ pravde i istine jest neutemeljen, ali ne posve i neopravdan. Pitamo se zašto se ljudi počesto boje izreći nekome neko jednostavno upozorenje na koje svakako imaju pravo? Ovdje se susrećemo sa osobitim bremenom naše južnoslavensko-balkanske (ne)kulture. Manje-više, svi po ovom pitanju nosimo loša afektivna sjećanja. Pravda se ovdje odvajkada istjerivala uz pomoć šaka, šamara, ili barem uz neizostavno „spominjanje majke“. Zato se dobri ljudi poslovično ustručavaju da nešto nekomu spočitaju, pa čak i kad situacija to uistinu zahtjeva. Jednostavno, ne želimo „frku“, te radije nešto prešutimo, 'mjesto da kažemo. No, upozorenje se može izreći i na sasvim prihvatljiv način. Odgovor se opet krije u „zlatnom pravilu“. Tako, ukoliko želite nekoga upozoriti da nešto ne čini jer vam to smeta, najbolje se upitati kako bi ste vi željeli da vas drugi upozore ako vi sami jednom budete nečiji izvor iritacije? Naime, svi znamo da nitko od nas ne voli da ga se proziva i opominje. Ali, isto tako, znamo da postoji i ona prihvatljiva kritika koja nas neće nužno naljutiti, a skrenut će nam pozornost na naše ponašanje. Ovdje se čovjek treba doslovno vježbati i trenirati u prenošenju ovakvih poruka, jer svi za vratom nosimo uistinu preteško breme loših afektivnih sjećanja u ovom smislu. Na ovim prostorima je palo, i još uvijek pada toliko puno jezivih psovki i teških riječi, da je pravo čudo kako još ovdje uopće postoje ikakve naznake razumskog života i društvene kooperacije!

Na kraju svakako trebamo spomenuti i one tri „svete“ riječi: hvala, molim i oprosti! Premda male i jednostavne, česta primjena ovih riječi zbilja otvara brojna zatvorena vrata, te isto tako uspješno sprečava one brojne svakodnevne „iskrice“, da ne prerastu u plamen ili eksploziju.

Apstraktna komunikacija i žene

Glede prijateljskih i poslovnih odnosa, žene su počesto čak i konkretnije u izražavanju svojeg nezadovoljstva od muškaraca. Ali, u emotivnim situacijama su sklone apstraktnim i alternativnim načinima upozoravanja. Tako, počesto zbog nečega šute, očekujući da će njihov muškarac tu šutnju razumjeti potpuno jasno, baš kao i materinski jezik. Ili opet, pokatkad pribjegavaju svojevrsnoj izokrenutoj komunikaciji gdje svaka riječ ili rečenica poprima potpuno drugačije značenje od onoga izvornog. To su oni momenti kad „samo izvoli“ počinje značiti „ne pokušavaj ni slučajno“, ili kad „u redu je“ znači „ništa nije u redu“, ili opet kad ono „joj, udebljala sam se“ znači „ne dao ti dragi Bog da to potvrdiš“! Drage dame, samo da znate, ovo je sve muškarcima jasno poput egzotičnih Apači dimnih signala! Ono, vide oni da se tu nešto čudno događa. Ukoliko se radi o pametnijim predstavnicima muškog roda, čak će shvatiti da se ovdje radi o prenošenju nekakve poruke, ali kakve … ??? Ali eto, tko se voli, preživjet će …

Performativna funkcija jezika: kad riječi postaju stvarnost …

U svojoj teoriji „govornih čina“, znameniti engleski filozof jezika John L. Austin je govorio o konstativnoj i performativnoj funkciji jezika. Dok se onom prvom nešto samo konstatira, tj. opisuje stvarnost, kod performativne funkcije jezika se događa to da sam jezik počinje oblikovati stvarnost. Npr. kad sudac kaže optuženom: „Tužiteljstvo je dokazalo da ste vi uistinu počinili sve ove zločine“, ovdje se samo konstatira što je optuženi u svoje vrijeme uradio protiv zakona. Međutim, kad sudac na kraju zaključi: „…Zato vas optužujem na maksimalnu zatvorsku kaznu od 45 godina zatvora u kaznionici zatvorenog tipa“, ovdje se stvarnost više ne opisuje, nego se uspostavlja jedna sasvim nova stvarnost. Život optuženog se okreće doslovno naglavačke, a žrtve će konačno doživjeti kakvu-takvu satisfakciju! Ili, veseliji primjer: Kad svećenik ili matičar kaže mladencima: „Proglašavam vas mužem i ženom“, ovo znači da će se ovo dvoje ljudi od sada nalaziti u posve drugačijoj egzistencijalnoj i pravnoj situaciji. Sa ovim riječima za njih počinje jedan sasvim novi život, s novim pravima, ali i novim obvezama.

Performativna funkcija jezika se u konačnici ne tiče samo ovih pravnih situacija, nego i cjelokupne stvarnosti. Npr. proteklih godina se u svijetu događalo više puta da teški komatozni pacijenti budu vraćeni u svjesno stanje uz pomoć svakodnevnih govornih poticaja svojih najbližih, usprkos generalno lošim prognozama liječnika. Svakodnevna prisutnost najbližih ljudi, uz poticajne riječi „volimo te“, „s tobom smo“, „probudi nam se“, nekako su utjecale na stanje pacijenta, premda ih on „službeno“ nije mogao čuti.

Ovoga treba biti itekako svjestan, i to ne samo u nekim posebnim situacijama, nego i u onim uobičajenim i svakodnevnim. Svojim mislima, stavovima i sudovima mi itekako sudjelujemo u oblikovanju naše stvarnosti. „Neka ti bude po tvojoj vjeri“, ili na kraju: „s kim si, takav si“! Ako stalno pričaš okolo da ti prijatelji ne valjaju, pa kakav si onda ti? Jer stara poslovica kaže kako „svaka ptica svome jatu leti“! Ne valja šef i firma! Pa da si bolji i stručniji radnik, radio bi svakako na nekom boljem radnom mjestu! Posebno ne valja vlast … a stara je mudrost da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Zato vidimo, opet, treba biti oprezan s kritikama. Sudeći loše o drugima, sudimo loše i o samima sebi. Ako se o nečemu ili nekomu već mora reći ponešto i loše, ne smije se nikada zaboraviti dodati i ponešto dobro. Čak što više, dobre riječi, poticajne riječi, zahvale i pohvale trebaju imati većinu u našem svakodnevnom vokabularu. Govoreći dobro, činit ćemo i našu stvarnost boljom!

U Sarajevu, 27. V. 2016. godine

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 140 gostiju i nema članova online

Idi na vrh