Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaMale mudrosti za velike stvari (I. dio)

Male mudrosti za velike stvari (I. dio)

Kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim -barem malkice- odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo…

Život se zna poprilično zakomplicirati. To je poznato i Istočnoj i Zapadnoj duhovnoj tradiciji … Pred očima uznemirenog promatrača red i smisao počinju uzmicati, a cjelokupna stvarnost kao da poprima epitet dvojnosti, tj. dualnosti, a sama duša se tada napinje ne bi li pronašla ono „Jedno“. Sv. Aurelije Augustin u tom smislu piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila … da se saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si moja utjeha, Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi.“[1] U novije vrijeme Katekizam Katoličke Crkve bi nadodao kako iskustvo života počesto proturječi Radosnoj vijesti evanđelja, a čovjeku tada ostaje poput Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjerovati (KKC 164-165.). Dakle, premda je vjera u sebi razumska, u nekim situacijama ona će morati postati slijepa i fideistična, tj. pretvoriti se u čisto tvrdoglavo voljno htijenje, kako bi na kraju uopće mogla opstati.

Istočnjačka misao znatno drugačije sagledava naznačenu dvojnost života, jer istu ne promatra pod vidom „incidenta“, nego kao nešto što jednostavno tu i tako, uobičajeno i sasvim normalno. U budizmu se tako cjelokupna stvarnost promatra kao neprekinuti niz različitih uzroka i posljedica. Svaka stvar pod nebom je istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka, kao što je i uzrok neke buduće posljedice. Upravo se zato svaka stvar i situacija mogu promatrati i kao nešto dobro, i kao nešto loše. Npr. kupili ste auto, a to je posljedica zarađenog novca i vaše želje da imate vlastito prijevozno sredstvo. To je svakako dobro, ali i loše, jer ste pare mogli potrošiti i na neki drugi način, tako da će neke želje ostati neostvarene. Zatim razbijete auto u prometnoj nezgodi, što je po sebi loše, ali i dobro jer će vam to omogućiti da shvatite kako su materijalne stvari po sebi krhke i propadljive, te da ne možemo uz njih vezivati svoju sreću i mir, barem ne dugoročno. Heraklit bi jednostavno poentirao: „Panta horei kai ouden menei“ (Sve teče, ništa ne ostaje).

Zato, kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim barem malkice odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo …

Kao prvo tu je tzv. „zlatno pravilo“: „Čini drugom, što želiš da i drugi tebi čini“, odnosno, „Ne čini drugom, što ne želiš da i drugi tebi čini“! Isus izričito reče da je ovdje sadržan sav Zakon i Proroci[2] Odnosno, tko živi po ovomu pravilu, taj živi po Božjem! Dobro razmislite o svojim zahtjevima! Ukoliko očekujete da drugi poduzmu nešto što vama samima ne pada na pamet poduzimati, onda će vam biti najpametnije, ali i najpoštenije, pod hitno prestati s takvim nerealnim očekivanjima od ljudi i života.

No, što ukoliko vi drugima činite kako bi htjeli da se vama čini, ali oni svejedno adekvatno ne uzvraćaju. E tada se dobro sjetiti onoga: „Po jutru se dan poznaje“! Naime, ako vam netko na samom početku nekog odnosa (bez obzira: prijateljskog, ljubavnog, poslovnog…) počinje praviti neke probleme, možete biti sigurni da će ih praviti i kasnije. Čak što više, sve karakterne mane su najčešće progresivne s obzirom na protok vremena, što će reći da će naznačenog problema s vremenom biti sve više u ponašanju spomenute osobe. Zato će biti najbolje da u samom startu razjasnite ono što vas smeta. Ako šutite i „gutate“, ne činite s tim apsolutno ništa dobro. Zapravo, pružate toj osobi ili osobama lažnu sliku o sebi. On, ona ili oni, neće znati da nešto trebaju promijeniti, jer se vi sami ponašate kao da je sve u redu. Na kraju, kad jednog dana izgubite živce i podivljate, oni će moći samo konstatirati sa žaljenjem: „A budale, a mi mislili da je on normalan i dobar čovjek“! Zato, ako u ovakvim situacijama želite dobro i sebi i drugima, odmah na početku recite što vas boli i što vam smeta, pa ako će oni to prihvatiti, stekli ste pouzdane i dostojne partnere, a ako neće, barem će te znati da ste u krivom društvu s krivim ljudima.

„Nije zlato sve što sija“, ili drugim riječima „Stablo se prepoznaje po plodovima“ … S jednim treba svakako računati: Oči su čulo koje je najlakše prevariti, a nije puno bolje ni sa ušima! Za kvalitetnu procjenu nekog čovjeka, ali i šire: situacije, događanja, pokreta, potrebno je sagledati stanje plodova: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati" (Mt 7,16-20). Ako pokušamo ovo spojiti s prethodnim, dolazimo baš do jedne uobičajene životne komplikacije, ali u kojoj –vidjet ćemo- ne moramo biti posve bespomoćni. Naime, često se dogodi da u svojoj blizini imamo neke slatkorječive prijatelje, ali koji se suštinski pokazuju posve beskorisnima, osobito kad nam nešto konkretno zatreba. S druge strane, neke neugodne osobe iz naše blizine se u konkretnim životnim zadacima znaju počesto pokazati dobrima i pouzdanima. Konačno, nije lako ni s jednima, niti s drugima, ali barem bi trebalo pokušati procijeniti s kim bi se dalo nešto raditi i planirati na duže staze, i naravno, opet ponavljamo: sebe same uvijek trebamo na vrijeme očitovati!

„Istina će vas osloboditi“ (8,32)!

Da ne izgubimo usput nit-vodilju, ovdje smo zapravo i počeli govoriti o dvojnosti života: o onoj datosti koja sugerira da u konačnici svakog čovjeka, situaciju, događaj i pojavu u našem životu možemo istovremeno procjenjivati i dobrim i lošim, što na kraju opet baca sumnju na sveukupnu smislenost života, pa i samog božanskog stvaranja. Ali, ovdje je prevažno naglasiti da se do općenite razočaranosti poslovično dolazi od one početne konkretne životne razočaranosti. Jednostavnije rečeno: onaj čovjek koji je pretežito zadovoljan svojim životom svakako neće postavljati pitanje o smislu istoga, kao ni općenito o smislu života kao takvoga. Ovakva neugodna pitanja se javljaju upravo tamo gdje nešto ne funkcionira na praktičnoj razini, a nezadovoljstva se po sebi upravo najviše generiraju na području međuljudskih odnosa.

Ako je ljudima išta zajedničko bez obzira na epohu, prostor i mentalitet, jest to da se moralno zlo doživljava uvijek puno osobnije i emotivnije od onog prirodnog zla. Npr. ako se negdje razbukta šumski požar zbog udara groma, te taj požar ljudima koji stanuju u blizini nanese silnu štetu, teško da će netko zbog toga na kraju početi mrziti vatru. Više opreza da … pa ni više straha od vatre nije isključeno, ali mrziti vatru koja je po sebi nesvjesna i nerazumna, svakako nema smisla. Međutim, kad nam razumno i svjesno ljudsko biće radi nešto loše, pa makar to bilo i puno benignije od izazivanja požara, doživjet ćemo to vrlo emotivno, i lako će se dogoditi da nas ta situacija na kraju i duže vrijeme proganja i uznemiruje. No, možda ta proživljena nepodopština i nije bila s namjerom. A opet, možda je i bila s namjerom, ali ta osoba ipak nije nesavladivo loša … možda će se popraviti ako je upozorimo da to što radi nije u redu, te da više tako nešto ne očekujemo da se ponovi. Uglavnom, istina se krije tu negdje u blizini, i nije teško do nje doći, ukoliko želimo da dođemo. I Istok i Zapad su suglasni u tome da istina ima oslobađajuću snagu. Ona nas oslobađa od negativnih aspekata međuljudskih odnosa, a ako je netko već nesavladivo, odnosno, u svojoj naravi naopak, oslobodit će nas i samog odnosa, tj. dotične osobe. Kad je u pitanju pozitivna i oslobađajuća moć istine, moguće da se o tome Gandhi najradikalnije izrazio: „Dugo sam mislio da je Bog istina, a sada vjerujem da je istina Bog“!

Pa dobro onda … zašto se često toliko ustručavamo istine, ukoliko nam već ona leži tu na dohvat ruke? Nietzsche bi zabrinjavajuće primijetio: „Ponekad ljudi ne žele čuti istinu, jer ne žele da njihove iluzije budu uništene“! Izgleda da istina u konačnici i nije za svakoga … to je isključivo put jakih!

Nastavlja se …

 

U Sarajevu, 26. V. 2016. godine

M. B.


[1] Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982., 277.

[2] Ovu maksimu pronalazimo kao 12. redak 7. poglavlja Evanđelja po Mateju, međutim, novija istraživanja pokazuju da je „zlatno pravilo“ postojalo i znatno prije kršćanstva.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 70 gostiju i nema članova online

Idi na vrh