Nekako smo se razboljeli i postali imuni na čuđenje. Kao u medicinskom kontekstu kada neka bolest razvije otpornost na neki lijek, tako smo i mi nekako razvili otpornost na čuđenje misleći da je to bolest od koje se trebamo liječiti.

Postoji puno razloga zbog čega je čovjek nezadovoljan sobom, u današnjem svijetu „savršenih lica i tijela“ čovjek ne može biti ništa drugo nego povremeno frustriran što ne spada u onu „izabranu“ kategoriju „savršenih lica i tijela“ - koliko god se trudio dostići ih. Uzimamo sebe zdravo za gotovo. Smatramo da sve što jesmo kao ljudi da nam pripada. Nesretni smo ako nismo u vrhu „najljepših, najsavršenijih, najboljih“. Ovaj dodatak bilo kojoj riječi kojom sebe želimo opisati ova tri na oko beznačajna slova, ovaj „naj“ ako ne stoji uz naš opis uzrok je našeg nezadovoljstva samima sobom. Naviknuti smo misliti da moramo biti „naj“ jer ako nismo onda nešto nam fali; nešto nije u redu s nama. Odbijamo biti nesavršeni, odbijamo izbaciti „naj“ iz našeg shvaćanja samih sebe, odbijamo biti „samo“ lijepi, dobri i bolji.

Teško je navesti sve razloge zbog čega želimo i moramo biti „naj“. Svatko može navesti puno razloga. Društvo, očekivanja, javnost, prijatelji, obitelj. I mi sami na kraju sebi postavljamo „naj“ kao apsolutni zahtjev koji moramo ispuniti.  Među tolikim razlozima zbog kojih ne želimo biti „samo“ lijepi nego „naj“ ljepši postoji i odsutnost i gubitak čuđenja nad onim što pojedinačno jesmo kao osobe. Više se ne čudimo svojim prstima koji su kadri napraviti nevjerojatna umjetnička djela, izgraditi mostove, podići gradove. Gledamo ih kao nedostatke ukoliko nisu savršenog izgleda, ukoliko nisu „naj“-savršeniji prsti. Više se ne čudimo svojim očima koje vide nevjerojatne stvari, gledamo ih kao nedostatak ukoliko nisu „naj“- plavlje oči na svijetu. Više se ne čudimo svojim ušima koje slušaju nevjerojatne zvukove i melodije i slušajući stvaraju nove još ljepše i uzvišenije. Gledamo ih kao nedostatak ako ih smatramo prevelikima, premalima, klempavima, previše blizu glavi, nesimetrične u odnosu na lice ili nos. Više se ne čudimo svojim nogama kojima ostvarujemo nevjerojatne uspjehe u sportu, gledamo ih kao nedostatak ako nisu „naj“-duže, ako su kratke, krive, nejednake … Više se ne čudimo svojim dlanovima koji su nevjerojatno snažni kada dodirnu ili pružaju ljubav, pomoć i zaštitu. Gledamo ih kao nedostatak ako su grubi, hrapavi, znojni, ispucani.

A što tek s našim srcem, našim umom, našom nutrinom? I njima smo se malo pomalo prestali čuditi. Ne čudimo se više  srcu koje je kadro toliko trpjeti, ljubiti, podnositi i voljeti. Gledamo ga kao nedostatak ako je prošireno, potrošeno, suženo, pretrpjelo nekoliko udara, puno fizičkih rana. Ne čudimo se više svome umu, toj jedinstvenoj pojavi u cijeloj povijesti svijeta, koji misli, promišlja, od kojega dolaze tolike velike ideje, zamisli, umjetnička i književna djela. Gledamo ga kao nedostatak, kao mozak koji je mogao biti bolji, snažniji, s puno više živaca i s manje bolesti i pretrpljenih moždanih udara. Izgubili smo sposobnost čuđenja nad vlastitim tijelom i dušom, zato i želimo, i moramo biti isključivo „naj“ u svemu, jer smo zaboravili da već samim time što postojimo mi već jesmo „naj“ od svega onoga što je Bog odlučio stvoriti.

Čuditi se samom sebi ne znači biti čudak, uvrnuti luđak koji živi u svom svijetu bez osjećaja za stvarnost izvan sebe, nego znači ne shvaćati sebe zdravo za gotovo kao da sve što jesam meni pripada prema nekom pravu kojega mi nitko ne može oduzeti. Čuditi se samom sebi znači shvatiti koliko sam krhak, prolazan i nemoćan, koliko sam zapravo „čudesno“ nesavršen, ali iako nesavršen opet sam „naj“ od svega. Čuditi se samom sebi ne znači biti narcisoidan i diviti se ljepoti svojih noktiju, prstiju, očiju i tijela, nego uvijek sebe iznova vidjeti kao jedinstveni i neponovljivi projekt Božje ljubavi i dobrote. Čuditi se samom sebi želi reći kako u ljudskoj povijesti nikada nije i nikada neće postojati osobe kao što sam ja i ti, jer smo izvorna i unikatna dijela našega Stvoritelja.

Često puta sebe ne promatramo čuđenjem nad onim što jesmo, nego monotonijom jer mislimo da smo svi isti i nezadovoljstvom jer nismo kako o sebi mislimo „naj“ nešto. Potrebno nam je to čuđenje o samima sebi, o nevjerojatnosti našega izgleda, našega tijela, naših organa, naše nutrine, naše jedinstvenosti i neponovljivosti. Je li moguće za neke od nas u svijetu gdje se svi borimo biti „naj“ čuditi se našim nesavršenim rukama, nogama, očima, ušima i tijelima, ili smo odavno odustali i prestali se čuditi nad našom vlastitom neobičnošću?

Nekako smo se razboljeli i postali imuni na čuđenje. Kao u medicinskom kontekstu kada neka bolest razvije otpornost na neki lijek, tako smo i mi nekako razvili otpornost na čuđenje misleći da je to bolest od koje se trebamo liječiti. A nije tako. Čuđenje je lijek, lijek našim nezadovoljstvima samima sobom, lijek koji više skoro da ne koristimo vjerujući da mu je istekao rok trajanja i da postoje daleko noviji i napredniji lijekovi koji nam trebaju pomoći da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo. Sljedeći pogled na vlastite ruke, oči i lice može biti pogled čuđenja i početak jednog novog shvaćanja samog sebe vlastite jedinstvenosti i neponovljivosti i shvaćanja kako ne moram biti „naj“ da bih bio čudesno Božje stvorenje.

U Sarajevu, 30.04.2017.

O. J.