Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO TRAJNOSTI, POVREMENOSTI I PRIVREMENOSTI

O TRAJNOSTI, POVREMENOSTI I PRIVREMENOSTI

Povremenost je simptom, privremenost je dijagnoza i oboje zajedno jesu bolest, bolest koju možemo nazvati strahom od trajnosti.

Strah od trajnosti kao bolest nastaje kada se povremenost i privremenost kao simptom i dijagnoza ujedine u svom strahu. Svijet je pun oboljelih od straha od trajnosti, onih koji žive vidljivo sa simptomom povremenosti i privremenošću kao dijagnozom. Povremena ljubav, privremeni brak, privremeni stan, povremeno mjesto življenja, privremeni dom, povremeni odlazak, privremeni dolazak, povremeni posao, povremeni prijatelj, privremena prijateljica. Sve nam je povremeno i privremeno, simptom i dijagnoza su toliko pomiješani da se može govoriti o bolesti, o strahu od trajnosti.

Kako živjeti u svijetu gdje susrećeš one koji žive s takvim simptomom i s takvom dijagnozom, koji objeručke prihvaćaju svoju bolest, svoj strah od trajnosti, a svoj simptom i svoju dijagnozu nazivaju čudesnim lijekom? Tražiš trajnost u braku, ali ona ide samo do prve plaće i financijske krize, prve svađe, prvog nesporazuma? Tražiš vjernost, ali ona ide samo do nove prilike čim okreneš glavu na drugu stranu? Tražiš mjesto pod suncem, ali samo nekoliko mjeseci dok ne nađeš nešto drugo? Tražiš prijatelja, ali traje samo dok netko drugi ne uskoči na njegovo ili njezino mjesto? Je li moguće pronaći nešto ili nekoga u svijetu straha od trajnosti, u svijetu simptomatičnih pacijenata i njihovih dijagnoza?

Autumn Izvor (foto): 123rf.com

Zar je trajnost tako groteskna i užasna da je postala bolest od koje se treba liječiti i uzimati terapiju bjesomučno mijenjajući ljude, muževe, supruge, prijatelje, mjesta, dolaske, stanove, domove, gradove i odlaske? Kako živjeti s nekim koji svoj simptom i svoju dijagnozu, svoju povremenost i privremenost u svemu smatra najvećim dobrom i najvećom mogućom slobodom, kako razgovarati s nekim kome je sve povremeno i privremeno? I sam jezik je sastavljen od riječi i rečenica koje su ponekad trajne, a ne privremene I povremene. O čemu razgovarati s nekim čiji jezik nije trajan i u čijem jeziku ljubav, vjernost, prijateljstvo, zajedništvo, strpljivost, podnošenje, briga, susretljivost imaju samo povremeno i privremeno značenje bez ikakve želje da ih se učini trajnima gdje danas znače jedno, sutra drugo, a za koji dan ili mjesec ne znače ništa. Nemaju čak više ni povremeno ni privremeno značenje. Kako živjeti među onima i s onima koji svoju povremenost i privremenost nazivaju lijekom, a onoga koji trajnost smatra potrebnim barem u nekim velikim životnim stvarima nazivaju bolesnikom, budalom, idiotom, utopistom i nerealnim?

Kako objasniti da trajnost nije bolest, nego lijek kojim se povremenost i privremenost mogu izliječiti, kada rijetko tko vidi simptome i dijagnozu svoje bolesti, svoga strah od trajnosti, nego ih vidi kao spasonosni lijek za svoj strah od trajnosti od bilo čega u svom životu. Sve je povremeno i svi svi su privremeni, nema trajnosti i nema trajnih. Ovo shvaćanje života i međuljudskih veza nije samo simptom i dijagnoza bolesti, ona se začudo još više nudi kao lijek svim onima koji trajnost smatraju bolešću i opasnošću, pojavom koju treba iskorijeniti i protiv koje se treba boriti jer je protiv čovjeka.

Ali ima ljudi koji vole trajnost, koji se oko nje trude, koji je grade godinama, desetljećima. Iako znaju da je trajnost vrlo krhka i lomljiva ipak joj pružaju šansu i znaju je pretvoriti u čvrstu i stabilnu građevinu. Jesu li ljubitelji trajnosti među nama robovi, bolesnici i pacijenti koji boluju od neke čudne bolesti koja je iluzorna maštarija kako u životu postoji nešto trajno i što bi moglo trajati barem dok traje i život? Ako jesu tko ima autoritet postaviti dijagnozu i propisati lijek? Je li trajnost braka simptom, a bračna vjernost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li iskrenost  ljubavne veze simptom, a poštenje i korektnost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li u svijetu povremenosti i privremenosti svega i svih trajnost zapravo postala opasna bolest, virus od kojega se svi sklanjaju jer se ne žele zaraziti nečim što bi moglo biti trajno, a to znači neizlječivo? Jesu li oni koji još uvijek ne boluju od straha od trajnosti postali manjina, rijetki bolesnici koje se tu i tamo susreće  društvu, nešto poput oboljelih od gube oko kojih svi drugi naprave krug i pokazuju u njih prstom i preneraženim pogledom?

Povremenost i privremenost svega i svih u ljudskom životu nudi se kao lijek preostalim pacijentima koji vjeruju u nekakve trajnosti u životu, a onima koji su već ovisnici o povremenosti i privremenosti su već od prije ponuđeni kao čudesno sredstvo izlječenja od zahtjeva, težine, žrtvi i patnji života. Ne sviđa vam se više vaš muž? Upotrijebite lijek povremenosti i privremenosti i pronađite drugoga. Isto vrijedi i za vašu suprugu. Ne možete podnijeti svoga momka ili svoju djevojku? Ne možete više podnijeti prijatelje i ne želite ih? Ne možete se zadržati na jednom mjestu, ne možete ništa što ima veze s trajnošću? Upotrijebite privremenost i povremenost i sve što imate, sve što ste stekli, sve što vas veže za druge učinite povremenim i privremenim neka postane suvišno, nepotrebno i besmisleno. Učinite vlastiti život povremenim i privremenim. Tako izgleda ponekad kada se povremenost i privremenost nude kao lijek za strah od trajnosti.

 Smije li se netko usuditi i reći kako povremenost i privremenost imaju kao svaki lijek i određene nuspojave koje se vješto kriju od onih koji ih uzimaju? Smije li se reći kako povremenost kao simptom i privremenost kao dijagnoza mogu imati ozbiljne nuspojave poput nezadovoljstva, nepovjerenja, straha od vezivanja, straha od odgovornosti, indiferentnosti, nezainteresiranosti, vječnog kukanja kako je sve loše i sve klizi nizbrdo, vječnog studiranja, apatije, cinizma, prijezira prema drugima, omalovažavanja, obezvređivanja, neuspjeha? Tko je zadužen za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze i tko je autoritet tko će povremenost i privremenost proglasiti bolešću, a trajnost lijekom ili obrnuto proglasiti trajnost bolešću, a povremenost i privremenost čudesnim lijekom koji je već mnogima pomogao?

Ako netko želi i očekuje trajnost od ozbiljnih životnih stvari i situacija je li on pacijent, bolesnik ili je netko tko je izliječen ili netko tko nikada nije ni bio bolestan? Ako netko ne želi trajnost i strah ga je trajnosti pa su mu i velike i presudne životne stvari tek povremene i privremene je li on pacijent, bolesnik, netko tko treba na liječenje ili je već izliječen? U zbrci koja je sve očitija oko trajnosti i povremenosti i privremenosti sve je teže shvatiti i dokučiti što je lijek i kojoj bolesti i tko su pacijenti, a tko nisu jer svatko ima svoje argumente za ono kako živi svoj život, brak, prijateljstvo, ljubav, vezu, poslovnu suradnju, političku suradnju, suživot. Tko će nam odrediti i zaključiti naše sukobe, rasprave, prepirke, svađe, komunikacije, dijaloge, argumentiranja tko je bolestan, a tko je zdrav oko ovih pitanja u velikoj bolnici koja se zove svijet, gdje svi jedni druge gledamo ili kao pacijente ili kao izliječene od trajnosti, odnosno povremenosti i privremenosti.

Je li moguć jedan miran suživot istovremeno između trajnosti, povremenosti i privremenosti tako da nekome od nas njegova ljubav, brak, veza, prijateljstvo, suradnja, odnos, suživot  bude istovremeno i trajan i povremen i privremen? Je li moguće da istovremeno budemo i pacijenti i izliječeni, i bolesni i zdravi, da povremeno i privremeno želimo trajnost, a da trajno želimo povremenost i privremenost? Nisu li ove tri stvari u međusobnom sukobu gdje teško može biti istinskog primirja i mira? Ali tko je mjerodavan za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze bilo čega od ovoga troje, ja, ti, ona, oni, vi, mi ili netko treći? Kako ćemo se snaći u svijetu gdje vladaju povremena i privremena trajnost i trajna povremenost i privremenost? Kako ćemo znati jesmo li pacijenti ili nismo, je li ono što živimo i kako živimo simptom, dijagnoza, bolest ili lijek?

U Sarajevu, 28.11.18.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 50 gostiju i nema članova online

Idi na vrh