Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaLJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?

LJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?

Njemački filozof Robert Spaemann u jednom svom eseju napisao je neobičnu rečenicu o ljubavi: „Onaj tko može objasniti zašto nekoga voli, zapravo tu osobu ne voli“. Ova Spaemannova tvrdnja dio je jednog šireg pitanja kojega njemački filozof postavlja kroz cijeli svoj esej: je li ljubav osjećaj ili navika? Kada govori o ljubavi kao osjećaju čini se da Spaemann pod osjećajem razumije neko čovjekovo trenutno stanje koje ga prema nekom privlači ili ga od nekoga odbija. Takvo trenutno stanje može se nazvati ljubavlju, odnosno mržnjom. Spaemann će dodati ovome kako u osjećaju osoba zapravo ne osjeća ništa prema drugoj osobi, nego je njegov osjećaj autoreferencijalan i odnosi se na samu osobu koja to osjeća, a ne na osobu koja je objekt ljubavi ili mržnje. Prema njemu osjećaj ljubavi ili mržnje je sebičan jer takav osjećaj nema uporište u stvarnosti nego isključivo u čovjekovoj svijesti o samom sebi.

Kao ilustracija Spaemannove tvrdnje da je osjećaj sebično samozavaravanje možemo zamisliti osobu koja nam se u ovom trenutku sviđa ili ju ne podnosimo. Taj osjećaj može se nazvati iako preambiciozno ljubavlju ili mržnjom. Spaemann tvrdi da je ovakav trenutni osjećaj plod čovjekove nutarnje konstrukcije stvarnosti drugoga, i da nema puno zajedničkog sa stvarnošću druge osobe i onoga što ona jest i kakav je njezin karakter. Spaemann ističe kako je poslovica „ljubav je slijepa“ zapravo pogrešna jer nije riječ o ljubavi, nego bi trebala glasiti „osjećaj ljubavi je slijep jer je usmjeren na osobu koja osjeća“. Iz Spaemanove tvrdnje da se zaključiti da je osjećaj ljubavi slijep upravo zato jer on nema puno veze s drugom osobom nego s čovjekovim osobnim i nutarnjim doživljajem samog sebe i svoga osjećaja o drugom. Ono što se treba dogoditi a to je stvarni susret s osobom prema kojoj se nešto osjeća za Spaemana u osjećaju ljubavi se uopće ne događa. Stječe se dojam da je za Spaemanna osjećaj ljubavi neprijatelj same ljubavi jer uklanja ili barem skriva pravu stvarnost i narav ljubavi.

Spaemann ističe i drugu dimenziju onoga što čovjek zove ljubav, a to je da je ljubav navika. U našem jeziku mi nemamo adekvatan prijevod latinskog izraza habitus koji označava neku trajnu i teško promjenjivu kvalitetu čovjekova karaktera koja je ako je riječ o habitusu uvijek pozitivna, odnosno riječ je o vrlini. Hrabar čovjek posjeduje habitus, kvalitetu koju nazivamo vrlinom, a koja se zove hrabrost i koju uvijek može vježbati u zadanim okolnostima života kao što su različite opasnosti. Mogli bismo reći ne da je netko prirodno hrabar, nego radije da je netko vježbajući se u hrabrosti razvio vrlinu hrabrosti. Isto vrijedi i za druge habituse ili vrline poput umjerenosti, darežljivosti, plemenitosti. Idući za ovim razumijevanjem habitusa kao vrline koja se mora vježbati da bi ona postala dio čovjekove prirode i njegova karaktera možemo reći da je ljubav prema Spaemannu vježba. Čovjek se vježba u ljubavi da bi ljubav postala vrlinom koja pripada njegovom karakteru i njegovoj prirodi. Karakteristika svih navedenih habitusa ili vrlina  uključujući i ljubav jest da jednom kada se vježbaju i postanu dio čovjekova karaktera one se ne mogu lako ukloniti, osim nekim porocima koje čovjek opetovano ponavlja ciljano da bi se riješio vlina koje je stekao. Osobine koje čovjek stekne vježbajući se u vrlinama mi smo preveli kao navike. Kada kažemo da je netko hrabar mi ćemo reći kako netko ima naviku biti hrabar.

Two hearts in the sky                                  Izvor(foto):123rf.com

Ali bolje je govoriti kako netko posjeduje vrlinu hrabrosti, jer mi navikama definiramo i one karakterne osobine čovjeka koje su zle kao recimo laganje, pretvaranje i slično.

Ako ljubav razumijemo na ovaj način postavlja se pitanje je li ljubav  vježba i u čemu? U strpljivosti, u podnošenju, u trpljenju, u prihvaćanju, u uvažavanju? I ako u jednom trenutku čovjek vježbajući se u svim ovim habitusima stekne ljubav kao vrlinu svoga karaktera postavlja se pitanje je li to znači da onda čovjek posjeduje vrlinu ljubavi kao trajni dio svoga karaktera i je li ljubav onda dobra navika koja samog čovjeka čini dobrim? Ono na što treba skrenuti pozornost jest da ljubav kao osjećaj ne zahtjeva drugu osobu nego se može razviti unutar samog čovjeka pomoću mašte, psihe, razmišljanja i ne zahtjeva nužno prisutnost druge osobe. Međutim, karakteristika vrline ili habitusa jest da bi se stekle one zahtijevaju stvarnost izvan samog čovjeka. Ako uzmemo hrabrost kao vrlinu ona ne se ne stječe i ne postaje dio karaktera zato jer čovjek zamišlja neku bitku u kojoj je on hrabar vojnik, nego zahtjeva stvarne životne okolnosti sa stvarnim ljudima i iskustvima da se hrabrost stekne kao vrlina i dio karaktera. To manje-više vrijedi za sve vrline. Umjerenost se ne vježba razmišljanjem o umjerenosti, nego stvarnom umjerenošću u svemu onome u čemu smo neumjereni. Samo razmišljanje o hrabrosti, umjerenosti, darežljivosti nije posjedovanje tih vrlina u stvarnom životu. Ako je ljubav vježbanje da se postigne vrlina ljubavi onda će ljubav da bi postala vrlina i dio karaktera zahtijevati postojanje i prisutnost stvarne osobe u odnosu prema kojoj će čovjek vježbati i na kraju doći u posjed vrline ljubavi kao prirodnog djela svoga karaktera.

Spaemann ističe da se koncept ljubavi kao vrline koja se vježba u odnosu prema stvarnoj osobi u postmodernom društvu poprilično izgubio. Ono što postmoderni čovjek radi jest za Spaemanna oblik samozavaravanja i egozima. Postmoderni čovjek se vježba u osjećaju ljubavi koji je potpuno usmjeren na samog čovjeka i nikoga drugog izvan njega. Na taj način dolazi do samozavaravanja i egoizma koji čovjeka zatvara i čini ga nesposobnim da se vježba u ljubavi kao vrlini odnosno habitusu tako što će to vježbati u odnosu sa stvarnom ljudskom osobom. Spaemann dodaje i da je ljubav jedina vrlina koja nema krajnji završetak vježbanja, kao neke druge vrline. Ako čovjek vježba umjerenost on će u jednom trenutku posjedovati habitus ili vrlinu umjerenosti u tolikoj mjeri da će moći nositi se sa onim u čemu je bio neumjeren pogotovo ako se to odnosi na neku specifičnu stvar kao što je recimo neumjerenost u piću.

Međutim, čini se da ljubav nije takva vrlina ili habitus jer ako ćemo slijediti Spaemanna dalje iako je specifična i konkretna osoba objekt vježbanja u ljubavi nikada nitko ne kaže za odnos prema voljenoj osobi kako je dosegao vrlinu ili habitus ljubavi i sada može stati. Zato će Spaemann opisati ljubav kao bezgraničnu ili neograničenu vrlinu ili habitus i zato ona rečenica s početka ovoga teksta kako onaj tko smatra da zna zašto nekoga voli, zapravo ga ne voli. Jer za Spaemanna znati objasniti zašto se nekoga voli znači isto što i tvrditi da je čovjek dosegao vrlinu ili habitus ljubavi prema toj istoj osobi. Odnosno da je dosegao ljubav kao dio svoga karaktera i svoje prirode.

Za Spaemanna ljubav kao vrlina ili habitus nema mjeru, nego je bezgranična i neograničena. Zato vježbanje u ljubavi da bi ljubav postala prirodni dio čovjekova karaktera kao vrlina, habitus kvaliteta zapravo nikada nije moguća jer ne postoji završetak vježbanja u ljubavi prema voljenoj osobi. Zato je za njega ljubav bezgranična vrlina ili bezgranična dobra navika jer dok osjećaj ljubavi ima svoj ograničeni rok trajanja u čovjekovu umu, ljubav kao bezgranična vrlina, habitus, kvaliteta nema rok trajanja nego čovjek se u njoj vježba bezgranično u odnosu prema konkretnoj i voljenoj osobi. Za ovog njemačkog filozofa nedostatak shvaćanja ljubavi kao bezgranične vrline u kojoj se čovjek mora cijeli život vježbati, ali je nikada ne može do kraja posjedovati kao vrlinu i habitus svog karaktera leži i problem zašto tolike ljubavi među ljudima imaju rok trajanja i propadaju kada taj rok istekne.

U Sarajevu, 27.VIII.2018.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 76 gostiju i nema članova online

Idi na vrh