Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaPREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

Hope Izvor(foto): 123rf.com

 I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti  čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu. 

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče  sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23.05.2018.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 112 gostiju i nema članova online

Idi na vrh