Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO boli

O boli

Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli Lewis često puta ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.

Strah od boli

Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često puta uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.

Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.

Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome kako i na koji način bi nas nešto moglo boljeti javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.

S druge strane kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode to jest kada stvarno osjećamo bol onda kroz jedan vremenski period nekada i duži postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?

Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.

Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.

Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.

I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“ često puta shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.

Sudeći po Lewisu iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.

Umjesto zaključka

Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?

Kako Lewis tvrdi mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.

U Sarajevu, 22. lipnja 2017. godine

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 348 gostiju i nema članova online

Idi na vrh